Ove godine na Svetog Iliju nije se, iz poznatih razloga, išlo kod crkve Ružice na Sinjavinu zbog vašara koji se kod te svetinje godinama tradicionalno održavao, već na slavu stočara iz Bjelopavlića koji izdižu u okolnim katunima. Ovi pobožni ljudi i ove godine okupili su se kod crkve da se pomole „gromovniku čudotvorcu“ za napredak svojih stada. Tog dana „gromovnik Ilija“ ih je poštedio svojih munja i gromova koji obično tog dana paraju nebo nad ovom prelijepom planinom. Dan je bio sunčan, pravi ljetnji, jedan od rijetkih u ovoj prestupnoj kišovitoj godini. Do crkve Ružice se stiže iz dva pravca: preko mojkovačke Štitarice i preko kolašinskog Lipova, u zavisnosti iz kog pravca se dolazi, od Mojkovca ili od Kolašina. Oba, inače veoma loša makadamska druma spajaju se na mjestu Poljane, par kilometara udaljenom od crkve. Idući na to odredište, iako se gotovo čitavim pomenutim putevima prolazi kroz sinjavinske katune, poslednjih godina rijetko gdje se može sresti omanje stado ovaca ili grupica goveda i konja, i to, uglavnom, bez čobana. Nestala stada, pa nestalo i vukova, pa nema potrebe ni za čobanima. U katunima kolibe napuštene, srušene ili polusrušene. Samo iz po neke se, kroz dotrajale daske, vijori plavičasti dim, a na vratima izviri jedino glava starice, uglavnom sa tojagom u ruci.

Nekada su katuni vrvili od torova punih stada, pa kada se raskrile po glavicama i vrtačama, ne može čovjek da bude siguran da li na tom, u Evropi jedinstvenom pašnjaku, više ima ovaca ili kamenja, kojima je Sinjavina i te kako bogata. Čobani su za stadima išli samo da se ovce ne pomiješaju i odu u pogrešno stado. Umjesto današnjih sijedih glava, i kolibe su bile pune čeljadi, mladih i starih, djece. Čarobni zvuk čobanskih frula, pjesma, graja ispunjavali su optimizmom sinjavinske goleti. Sa sjetom u grudima za tim vremenima ovogodišnjeg Ilindana krenuli smo na slavu bjelopavlićkih stočara, kojima je kralj Nikola dao na korišćenje taj dio planine jer su ga u to vrijeme i životima branili i oslobodili od Turaka, o čemu i danas svjedoče spomenici oko same crkve Ružice. Truckajući se terenskim vozilom krivudavim i izlokanim makadamskim drumom ka odredištu, prizori uobičajeni, ovdašnji. Prazne glavice dominiraju, kao da su „progutale“ i ono malo stoke koja se može sresti usput. I taman kada se na vidiku ukazala crkva, iznad katuna Kneždo, put nam preprečuje ogromno stado. Sedam stotina ovaca ukrasilo je planinu. Čovjek pomisli da sanja…

I čoban. Pitamo ga da li možemo da fotografišemo stado.

• Možete koliko hoćete, slobodno. Ovo i vrijedi da se fotografiše i o ovome nešto napiše u medijima – odgovara nam (saznajemo ime) Dragiša Jeremić.

Ovce raskrilile po planini, uhvatile i put, i tri okolne glavice. Ne mogu sve da stanu u fotografski aparat. Tek iz tri dijela. Sedam stotina u jednom buljuku. Prizor kao iz bajke.

• Stado nije moje, već mog prijatelja Milana Minića iz Martinića kod Danilovgrada – pojašnjava Jeremić, želeći odmah da ukaže na odvažnost tog mladog stočara koji je imao hrabrosti da zakrdi toliko ovaca i posveti se stočarstvu.
• Nijesam ni ja čobanin, nastavlja naš sagovornik, već Minićev prijatelj jer je oženjen našom odivom. Ja mu došao u goste, a on ode na ovu slavu stočara kod crkve, a ja ko velim da otvorim ovce da ne leže u toru dok se on ne vrati. Greota da leže gladne. Da je sreće ovakvih stada bi trebalo da bude više na Sinjavini, Lukavici… Kao što je bilo nekada. Tada su svi bili srećni i zadovoljni. Ovakvim stočarima kao što je moj prijatelj Milan, treba dati i pružiti im svaku pomoć, a ne onima koji prave kafane i kockarnice – sa gorčinom u glasu ocjenjuje Jeremić.

I dok razgovaramo ovce oslobodiše drum i primiše se uz glavice i vlake prema brdu Vukićevac. Kod crkve upoznajemo i vlasnika stada, tridesettrogodišnjeg Minića i dogovaramo posjetu.

• Dođite samo rano ujutru dok sam u katunu, inače kasnije bi me morali tražiti po planini, uz glavice za ovcama – precizira naš sagovornik.

Dogovorenog dana, istim putem, istim drumom, u rano jutro, stižemo u katun Kneždo ili Knezdo ili Knežev do. Ni sami katunjani nijesu sigurni kako mu je pravi naziv. Omanji katun sa nekoliko stanova koji više podsjećaju na vikendice nego na klasične kolibe koje inače dominiraju u ostalim katunima po Sinjavini. Smješten na obroncima padine i polja koje se prostire ispod crkve Ružice, katun više podsjeća na omanje vikend naselje negoli na stočarsko naselje. Minićevo stado se odmah prepoznaje po ogromnom toru punom ovaca. U susret nam idu, tromo poskakujući, dva golema psa šarplaninca. Iako nijesmo od onih koji se plaše pasa, a i pored upozorenja domaćina da su miroljubivi, njihovi gabariti i lavež dok su nam se približavali, uvlačio je jezu u kosti.

Iako smo mislili da smo poranili, plašeći se da ćemo domaćina morati da pričekamo dok se ne probudi, zatičemo ga kako sa suprugom Slađanom, sa kantama u rukama idu ka toru da muzu ovce. Prva pomisao bila je kako će po ogromnom toru pohvatati sve te ovce i pomusti ih. Odgovor je uslijedio munjevito. Samo što su preskočili prag kolibe sa kantama u rukama, ispred njih je, poput munje, ka toru poletio omanji crni pas. Provukao se između proštaca ljese, ušao u tor i čitavo stado satjerao u jedan dio tora tako da su ovce stajale tik jedna uz drugu. Netremice su motrile u psa i stajale u jednoj liniji pravijoj nego što je naprave vojnici u stroju. A onda još jedno iznenađenje. Dok je, po tradiciji, bilo za očekivati da supruga Slađana uđe u tor i počne musti ovce, to je učinio suprug Milan. Radio je to tako stručno i vješto da bi teško koja planinka, koja godinama radi taj posao, mogla da mu konkuriše u muži ovaca.

• Kako u tolikom buljuku možeš znati da si svaku pomuzao – bilo je logično pitanje.
• Kada si svaki dan sa njima, od kako su bile jagnjad, onda to nije teško zapamtiti. Ali, pa i ako ostane neka nepomužena, tu su jagnjad pa će ih ona, posle kada ih pustimo u ovce, „pomusti“ – u šali odgovara ovaj vrijedni stočar. Dok Milan muze, u pomoć pristiže komšija sa katuna, Dragan Vuković, ali ne da muze, već da pomogne da se tor premjeste na drugo mjesto.
• Zbog svakodnevnih kiša, a najavljuju padavine i narednih dana, ovce su zaglibale ledinu, pa tor treba premjestiti na novu površinu. Mora se pomoći komšiji. Ne pomažem mu samo ja već i Miško Radović zvani Šorko. Nije se lako jakati sa ovolikim torom i sa ovoliko ovaca – kazuje ovaj plemeniti čovjek, noseći na leđima jednu po jednu ljesu na novu površinu poljane.

Razgovor započet kod tora nastavljamo u skromnoj kolibi-vikendici ispred koje u ogradi stoji uredno obrađena omanja njiva zasijana krompirom, lukom, šargarepom i drugim povrćem.

• 
• Jeste fino vidjeti u današnje vrijeme ovoliko stado, ali nije to lak posao, gotovo u glas započinju priču Milan i njegov komšija Dragan. Ovdje sam izdigao 23. maja. Naravno, pješke sa ovcama. Tri dana i dvije noći. Tako ću i 10. oktobra kada budem zdizao. Konačim tamo gdje me noć uhvati. Ko će plaćati kamione za ovoliko ovaca da bi ih istjerao na katun. Ne isplati se pa, put pod noge, nema druge. Kada sam ovdje stigao, tih dana su pala dva snijega. To je, sa ovolikim stadom, trebalo izdržati i ovcama obezbijediti sijeno. Jer, kada „padnu“ na torinu treba im dnevno 100 bala da bi se nahranile – nastavlja ovaj vrijedni stočar da kazuje svoju životnu priču.

Neizostavno se nameće i priča o ekonomskoj računici bavljenja ovim poslom.

• Ovoliki rad, mukotrpan, a jedva da se isplati. Nema organizovanog otkupa jagnjadi. Eto, prije neki dan sam prodao 90 jagnjadi jednom čovjeku iz Tuzi sa kojim imam višegodišnju saradnju. Platio mi ih je po 2,4 eura po kilogramu žive mjere. To je nešto viša cijena nego što država otkupljuje za potrebe penzionera. Plus oni odbijaju na kaliranje, a jagnjad dok u kamionu stignu sa Sinjavine u Podgoricu i te kako kaliraju. Na to još plati kamion, posle čekaj pare… Osim toga i to nešto što se otkupljuje radi se samo jednom godišnje i to samo određene količine jagnjadi, pa ono što se ne otkupi, stočari ne znaju šta da rade sa njima. Nemaju uslova, a i ne isplati se da ih zime, a monopol otkupa drži nisku cijenu. Pola tih para ode ovcama za hranu i, šta ti ostane -pita se Minić.
• Uz to još, dodaje naš sagovornik, treba platiti vakcine za ovce, platiti veterinara. Jer ako ih ne vakcinišeš može faliti 70 odsto jagnjadi, i onda šta? Ako iz tog razloga izgubim samo 50 jagnjadi, ja sam u takvom minusu da ne mogu ekonomski da preživim. Nešto malo se zaradi od mrsa, jer moraju i jagnjad da doje da bi se mogla prodati, a vunu bacam. Niko i ne pita za taj proizvod nas stočara. Pa sad vidite… A ono što dobijamo kao subvencije? Prvi bih se odrekao toga da ima uslova da prodam jagnjad onoliko koliko zaista vrijede. O kreditima pod hipotekama i refundiranju određenih investicija u poljoprivredi i da ne govorim. Istina, država pomaže, ali, po meni, ne na pravi način. Otkuda meni, recimo, 20, 30, 50 hiljada eura da uložim u neku investiciju kako bi mi država pola toga, po završetku posla, refundirala – pita se Minić.

No, i pored svega toga ovaj vrijedni stočar se ovim poslom bavi već osam godina. Radi to, kaže, više iz ljubavi. Počeo je sa stadom od 32 male i velike ovce koje je „kupio na riječ“ da ih plati kada proda jagnjad. Sada ih ima oko 480, a ostatak stada do 700 su ovce koje tokom ljeta drugima čuva za novac. Po ovci 10 eura, ne računajući jagnje koje čuva gratis. Ne odgovara za njih ako im nešto bude zbog bolesti. Jedino ako je pojede vuk ili je izgubi. Tada mora vlasniku da nadoknadi štetu. Parama od čuvanja tuđih ovaca nadoknađuje dio onoga što bi inače zaradio da je tržište povoljno za stočarske proizvode.

Poruka neženjama sa sela

Pitanje koje se neizostavno nametnulo jeste to kako je uspio da se oženi s obzirom da je odlučio da živi na selu i da se bavi stočarstvom, a poznato je da se djevojke nerado odlučuju da se udaju za takve momke. Milan, kao iz topa odgovara, istina malo u šali: Nijesu problem djevojke, već momci jer ne umiju da se ožene. Ipak, istine radi, pojašnjava njihov komšija sa katuna, Dragan, Slađana i Milan su se zavoljeli prije nego što je on odlučio da se bavi stočarstvom. No, kaže Slađana, ne da se nije pokajala, već je supruga podržala u njegovoj odluci da se bavi stočarstvom.

• Prije udaje ništa nijesam znala da radim oko stoke, iako su moji držali i ovce i krave. Prve godine bilo je malo teško. Ipak, uz Milana sam zavoljela ovaj posao, naučila da radim sve oko mrsa, pa čak i da muzem, mada to uglavnom radi on- kazuje ova mlada i hrabra žena.

Pored ovaca njih dvoje, uz nezanemarljivu pomoć malene ćerke Jelene, drže još i tri krave, tri konja, petoro prasadi i četiri psa.

Pas „pulin“ kao pet čobana

Pored toga što Slađani i Milanu pomaže prilikom muže ovaca, maleni crni pas rase „pulin“, porijeklom iz Mađarske, pomaže i prilikom čuvanja stada. Riječ je o čistokrvnom ovčaru koji prema ovcama reaguje na svaki uvježbani znak rukama ili riječima svog gazde.

• Više mi on pomaže nego da imam pet čobana – kaže Milan.

Tako, kada je malena Jelena istjerala stado iz tora i krenula za njima uz glavice, „pulin“ je krenuo sa gazdom ka kolibi. Jelena se okrenula prema njemu i samo ga pogledala, našta je on kao munja potrčao ka stadu i dotrčao do male vrijedne čobanice.

tekst preuzet iz časopisa Agromontenegro.